Sulpicije je završio Život svetog Martina oko 396. godine, dok je Martin još bio živ. Zato u knjizi nema prizora smrti. To, i još prilično toga, nalazi se u onome što je napisao kasnije: u tri pisma, nizu dijaloga i istoriji sveta.
Ko je bio Sulpicije?
Sulpicije Sever se rodio oko 360. godine u plemićkoj porodici u Akvitaniji, na jugozapadu Galije. Školovao se za pravnika i bio je poznat advokat. Pošto mu je žena umrla mlada, napustio je karijeru, na podsticaj svoje tašte Basule i prijatelja Pavlina Nolskog, i svoje imanje u Primulijaku pretvorio u versku zajednicu. Posećivao je Martina u Turu i kaže da je ono što zna čuo od samog Martina i od onih koji su s njim živeli.
Tri pisma
Prvo, Euzebiju, odgovor je jednom kritičaru. Martin, za koga se govorilo da je zaustavljao požare, upravo se u jednom opekao. Sulpicije priča celu priču: Martin je spavao u sobi uz jednu crkvu, odgurnuo je slamnu postelju jer je bila premeka, i slama se zapalila od grejanja. Prvo se borio s vratima zatvorenim rezom, onda se pomolio, i monasi su ga našli nepovređenog. Martin je sam priznao da je oklevao s molitvom.
Drugo, đakonu Aureliju, opisuje polusan u zoru: Martin u belom, pruža knjigu i blagosilja njenog pisca, a zatim se uzdiže i nestaje iz vida. Ušao je sluga. Dva monaha su stigla iz Tura s vešću da je Martin mrtav.
Treće, Basuli, jeste sama smrt. Martin odlazi u Kand da pomiri zavađeno sveštenstvo, razboli se i izgovara molitvu koja je navedena niže. Traži da leži na kostreti i pepelu i ne da da ga okrenu na bok, kako bi i dalje mogao da gleda nebo. Na sahranu je, kaže se, došlo gotovo dve hiljade monaha.
Gospode, ako sam tvom narodu još potreban, ne odbijam trud. Neka bude volja tvoja.
Dijalozi
Oko 404. godine Sulpicije je napisao razgovor između sebe, svog prijatelja Postumijana, koji se upravo vratio posle tri godine na Istoku, i Gala, Martinovog učenika. Postumijan opisuje egipatske monahe. Gal odgovara pričama o Martinu kojih nema u Životu. Poenta se kaže otvoreno: sve što su pustinjski oci učinili svaki za sebe, Martin je učinio sam.
Šest priča iz Dijaloga
-
Drugi ogrtač
Kao episkop, na putu za crkvu usred zime, Martin kaže svom arhiđakonu da obuče jednog polunagog prosjaka. Arhiđakon odugovlači. Martin krišom skida sopstvenu tuniku, poklanja je, a zatim odbija da počne službu dok „siromah” ne bude obučen, misleći na sebe. Služi u jeftinoj, gruboj odeći kupljenoj na brzinu. (II, 1–2)
-
Presto u plamenu
Car Valentinijan naređuje da se vrata palate zatvore pred Martinom. Posle sedam dana posta Martin ipak ulazi. Car odbija da ustane, sve dok plamen ne zahvati njegovo sedište. Pripovedač priznaje da to nije sam video. (II, 5)
-
Carica za stolom
Žena cara Maksima svojim rukama kuva Martinu obrok i služi ga stojeći, kao sluškinja. To se dogodilo jednom, kaže pripovedač, kad je Martin bio u sedamdesetoj godini. Ta napomena je jedan od razloga zašto neki istoričari njegovo rođenje smeštaju u 316. godinu. (II, 6–7)
-
Zec
Martin nailazi na lovce čiji psi samo što nisu uhvatili iznurenog zeca. Naređuje psima da stanu, i oni stoje kao vezani dok zec ne umakne. Za jednu tek ošišanu ovcu kaže: ona je ispunila Jevanđelje; imala je dve haljine i jednu je dala. (II, 9–10)
-
Brikcije
Brikcije, sveštenik odrastao u Martinovom manastiru, upada i vređa ga: Martin je ukaljan godinama koje je proveo kao vojnik, a od svojih viđenja je podetinjio. Martin odgovara blago i odbija da ga ikada otpusti. „Ako je Hristos trpeo Judu, zašto ja ne bih trpeo Brikcija?” Brikcije ga je nasledio kao episkop. (III, 15)
-
Bestseler
Postumijan kaže da je Život nalazio svuda kuda je putovao: u Rimu, gde su knjižari bili oduševljeni jer se ništa nije brže prodavalo, u Kartagini, u Aleksandriji i u rukama jednog starca u egipatskoj pustinji. To Sulpicije reklamira sopstvenu knjigu. A to je i dobar dokaz da se knjiga brzo širila. (I, 23)
Hronika
Oko 403. godine Sulpicije je objavio i kratku istoriju sveta, od Stvaranja do svog vremena. Njena poslednja poglavlja glavni su izvor za suđenje Priscilijanu i za Martinov pokušaj da ga zaustavi.
Oni koji su došli posle
Šezdesetih godina 5. veka Pavlin iz Perigea prepevao je Život i Dijaloge u stihove, u šest knjiga, za episkopa Perpetuja iz Tura, koji je ponovo zidao baziliku nad grobom. Između 573. i 576. Venancije Fortunat učinio je to ponovo, u četiri knjige.
Grgur, episkop Tura od 573. do 594, napisao je četiri knjige o čudima na grobu, od kojih su mnoga iz njegovog vremena. Njegova Istorija Franaka daje datume koje je Sulpicije izostavio i priču o tome kako su se ljudi iz Tura i iz Poatjea posvađali oko tela.
Gde se mogu pročitati
Život je besplatan na ovom sajtu. Pisma, Dijalozi i Hronika mogu se čitati na internetu na engleskom, u prevodu Aleksandra Robertsa (Alexander Roberts) iz 1894. godine, koji je u javnom vlasništvu, na sajtovima New Advent i Christian Classics Ethereal Library. Skraćeni engleski prevod Grgurove Istorije Franaka (Ernest Breho, Ernest Brehaut, 1916) nalazi se u zbirci Internet History Sourcebook Univerziteta Fordam.
Čitaj dalje
Martin u umetnosti →Čovek koji je rekao ne →Zaštitnik čega? →Činjenica ili legenda? → Preuzmi knjigu, besplatno
Izvori: Sulpicije Sever, Pisma 1–3, Dijalozi i Hronika (prevod Aleksandra Robertsa, 1894, u savremenom izrazu); Grgur Turski, Istorija Franaka I, 48. Dijalozi su ovde numerisani u tri knjige, kao u tom prevodu; neka izdanja broje dve. Našao si grešku? Javi nam