Martina pamte po tome što je nešto poklonio. Njegov biograf beleži i prilike kad je odbio: kao vojnik, pred vojskom, i kao episkop, pred carem. Prvo odbijanje ga je proslavilo. Drugo nije uspelo, i on to nikada nije zaboravio.
Vorms: vojnik koji nije hteo da se bori
Prizor je u 4. poglavlju Života. Cezar Julijan je okupio vojsku blizu Vormsa, na Rajni, i pred bitku deli nagradu, čoveku po čoveku. Kad dođe red na Martina, on odbija novac i traži da ga otpuste iz vojske.
Julijan ga naziva kukavicom koji se boji sutrašnje bitke. Martin odgovara da će ujutru stati ispred stroja bez štita i šlema. Preko noći ga zatvaraju da ne bi mogao da se predomisli. Sutradan je, kaže Sulpicije, neprijatelj poslao izaslanike i predao se.
Istoričari su ovde oprezni. Sulpicije je jedini izvor, pisao je nekih četrdeset godina kasnije, a antički biografi su svojim junacima sastavljali govore. Prizor se obično datira u 356. ili 357. godinu, što se teško uklapa s ostalim datumima Martinovog života.
Dosad sam tebi služio kao vojnik. Dopusti da sada budem Božji vojnik. Ja sam Hristov vojnik: nije mi dozvoljeno da se borim.
Trir: episkop koji se zauzeo za živote svojih protivnika
Tridesetak godina kasnije Martin je bio episkop Tura. U Španiji je bogat i učen asketa po imenu Priscilijan okupio stroge sledbenike i postavljen je za episkopa Avile. Drugi episkopi su ga optužili za jeres i za vračanje. Godine 384. trebalo je da mu sudi sabor u Bordou. Priscilijan se umesto toga obratio caru, Magnu Maksimu, u Triru, a dva episkopa, Itacije i Idacije, pošla su za njim tamo kao tužioci.
I Martin je otišao u Trir. Nije branio Priscilijanove ideje. Protivio se sudu i kazni: dovoljno je, rekao je, što su episkopi te ljude izbacili iz njihovih crkava, a nečuvena je nepravda da car sudi u stvari Crkve. Dok god je on bio u gradu, suđenje je odlagano. Pre odlaska naterao je Maksima da obeća da se neće proliti krv.
Za taj trud Itacije je i Martina optužio za jeres.
Kad je otišao
Obećanje nije održano. Maksim je slučaj predao prefektu Evodiju. Priscilijan je osuđen za vračanje, što je po rimskom pravu bio zločin za koji se plaćalo glavom, i odrubljena mu je glava, verovatno 385. godine. S njim je umrlo još četvoro, među njima bogata udovica po imenu Euhrocija, a još dvoje je osuđeno kasnije. Sulpicije ih broji sedam.
Obično se računaju kao prvi hrišćani pogubljeni, na nagovor drugih hrišćana, u sporu oko verovanja, iako je zvanična optužba bila vračanje. Amvrosije Milanski odbio je opštenje s episkopima koji su tražili te smrti. Sulpicije, koji za Priscilijana nije imao nikakve simpatije, napisao je da su mu tužioci jednako mrski kao i optuženi.
Kompromis zbog koga se kajao
Priča ima i drugi deo, ispričan u Dijalozima (III, 11–13). Maksim se spremao da u Španiju pošalje oficire s ovlašćenjem da gone Priscilijanove sledbenike i da im uzmu život ili imovinu. Martin se vratio u Trir da to spreči i odbio je opštenje s episkopima oko Itacija.
Car je odgovorio tako što je naredio pogubljenje ljudi za koje se Martin zauzimao. Te noći Martin je otišao u palatu i ponudio nagodbu: stupiće u opštenje s tim episkopima, jednom, ako zatvorenici budu pošteđeni, a oficiri opozvani. Maksim je pristao. Sutradan je Martin učestvovao u službi, ali je odbio da je potvrdi svojim potpisom.
Na putu kući seo je sam u jednoj šumi i naizmence se optuživao i pravdao. Sulpicije kaže da mu je anđeo rekao da se s pravom kaje, ali da nije imao drugog izlaza. Martin je posle govorio, u suzama, da oseća kako mu je moć isceljivanja oslabila. Do kraja života više nikada nije došao ni na jedan sabor episkopa.
Pehar
Jedno manje odbijanje pripada istom dvoru (Život, pogl. 20). Martin dugo nije hteo da jede za stolom Maksima, čoveka koji je jednom caru uzeo presto, a drugom život. Kad je najzad pristao, sluga je pehar doneo caru, a ovaj je naredio da ga prvo daju Martinu, očekujući da ga dobije nazad iz episkopove ruke. Martin je otpio i pružio ga svom svešteniku.
Ostali episkopi na dvoru, piše Sulpicije, laskali su caru; jedino je Martin „više naređivao nego molio”. To je portret iz pera biografa, a Sulpicije je imao i sopstvenu svađu s episkopima Galije. Ali ono što je ispod toga dovoljno je jasno. Martin je jednom zapovedniku rekao da neće da se bori, a jednom caru da nema šta da ubija ljude zbog učenja.
Čitaj dalje
Martin u umetnosti →Zaštitnik čega? →Činjenica ili legenda? →Posle knjige → Preuzmi knjigu, besplatno
Izvori: Sulpicije Sever, Život svetog Martina, pogl. 4 i 20; Hronika II, 46–51; Dijalozi III, 11–13. Navodi slede engleski prevod Aleksandra Robertsa (Alexander Roberts) iz 1894. godine, u savremenom izrazu. Sulpicije je gotovo jedini izvor za ove događaje. Našao si grešku? Javi nam