Pola ogrtačaŠta zaista znamo

Činjenica ili legenda?

Jedna knjiga, koju je napisao prijatelj.

Gotovo sve što se zna o Martinu potiče od jednog pisca, Sulpicija Severa, koji ga je poznavao i divio mu se. Nešto od onoga što se o Martinu priča pouzdano je, oko nečega se istoričari spore, a nešto je dodato vekovima kasnije. Ova stranica razvrstava najpoznatije tvrdnje.

Nevolja s izvorom

Sulpicije kaže da je pisao ono što je istina i da je to čuo od samog Martina i od onih koji su s njim živeli. Ali pisao je da bi hvalio, svoje prizore je oblikovao po biblijskim uzorima i imao je sopstvenu svađu s episkopima Galije. Ljudi su sumnjali u njega još za njegovog života. U njegovim Dijalozima jedan sagovornik prenosi da je neki čovek optužio Sulpicija da je u svojoj knjizi izrekao mnogo laži, a drugi počinje da za svako čudo navodi žive svedoke, zato što su slušaoci sumnjali.

Godine 1912. francuski istoričar E.-Š. Babu (E.-Ch. Babut) tvrdio je da je najveći deo Života književna izmišljotina. Ipolit Deleje (Hippolyte Delehaye) opširno mu je odgovorio 1920. godine. Kasniji istraživači, kao Žak Fonten (Jacques Fontaine) i Kler Stanklif (Clare Stancliffe), išli su srednjim putem: Sulpicije prenosi stvarne ljude i stvarne događaje, ali ih stilizuje, i svaku priču treba odmeriti zasebno.

Šesnaest tvrdnji

  • U knjizi

    Presekao je ogrtač nadvoje za prosjaka u Amjenu

    Život, pogl. 3. Oštra zima, gradska kapija, prosjak pored koga svi prolaze. Martinu nije ostalo ništa osim vojničkog ogrtača, seče ga mačem po sredini i zadržava polovinu. Neki prolaznici se smeju. Sulpicije je jedini izvor i ne navodi godinu.

  • Nema u knjizi

    Bio je na konju

    Tekst ne pominje konja. Martin jeste služio u konjičkoj jedinici, pa nije nemoguće, ali jahač koji se naginje iz sedla potiče iz srednjovekovne umetnosti.

  • Izbor slikara

    Ogrtač je bio crven

    Sulpicije ne navodi boju. Neki pisci tvrde da je gardijska konjica nosila belo, što je nagađanje. Crvenu je izabrala većina slikara; drugi su ga slikali zelenim, plavim ili ljubičastim.

  • Nema u knjizi

    Dao je samo polovinu zato što je druga polovina pripadala vojsci

    Omiljeno moderno objašnjenje bez ijednog antičkog izvora. Razlog koji navodi Sulpicije jednostavniji je: ogrtač je bio sve što je Martinu ostalo, a deo je zadržao da i sam ne bi ostao nag.

  • Sporno

    Rođen je 316. godine

    Oba datuma potiču iz izvora. Brojke Grgura Turskog daju 316. Brojke samog Života (u vojsku stupio s 15, kršten s 18, otpušten oko dve godine kasnije pod Julijanom) daju oko 336. Stručnjaci su podeljeni, pa ovaj sajt navodi oba.

  • Sporno

    Služio je pet godina u vojsci

    Život kaže oko pet. Ako je rođen 316. i otišao pod Julijanom, bilo ih je bliže dvadeset pet. Neki istoričari misle da ih je Sulpicije skratio, jer je duga vojnička karijera bila sramota za jednog episkopa.

  • Samo u knjizi

    Neprijatelj se predao dan pošto je on odbio da se bori

    Život, pogl. 4. Nijedan drugi izvor ne beleži tu predaju, a prizor je teško datirati.

  • Kasnija legenda

    Guske su odale njegovo skrovište

    U Životu nema gusaka. U 9. poglavlju jedan građanin Tura pretvara se da mu je žena bolesna, Martin izlazi da je vidi i gomila ga sprovodi u grad. Priča o guskama pojavljuje se mnogo kasnije, verovatno da objasni zašto se na njegov dan jede guska.

  • Dobro utvrđeno

    Reč „kapela” potiče od njegovog ogrtača

    Srednjovekovno latinsko cappella, „ogrtačić”, bilo je ime relikvije, zatim kraljevske bogomolje u kojoj se čuvala, a zatim svake male bogomolje. Pisci 9. veka to već tako objašnjavaju. Manjina stručnjaka reč izvodi drukčije.

  • Pouzdano od 7. veka

    Franački kraljevi su čuvali njegov ogrtač

    Jedna kraljevska presuda iz približno 680. godine beleži zakletve položene na cappa svetog Martina. Pre toga su gotovo tri veka tišine: Sulpicije nigde ne kaže šta je bilo s Martinovom polovinom, i ništa ne pokazuje da ju je Hlodoveh imao.

  • Gotovo sigurno

    Umro je 8. novembra 397.

    Sulpicije ne navodi datum. Godina potiče od Grgura Turskog; dan je izračunat iz njegove „ponoći u nedelju” i iz praznika sahrane 11. novembra. Nekoliko pisaca, antičkih i modernih, smešta smrt nekoliko godina kasnije.

  • Predanje iz Tura

    Ljudi iz Tura izneli su njegovo telo kroz prozor

    Toga nema kod Sulpicija. Priča to Grgur Turski gotovo 200 godina kasnije, i priča ide u prilog pravu njegovog grada na mošti.

  • Po čuvenju

    Na njegovoj sahrani išlo je dve hiljade monaha

    Broj je Sulpicijev, i on se sam ograđuje: „kaže se” da su se okupili. On nije bio tamo.

  • Legenda

    Cveće je procvetalo duž Loare dok je njegovo telo prolazilo

    Ni Sulpicije ni Grgur ne pominju cveće ni toplo vreme. Priča je kasniji folklor koji objašnjava blage dane koji često nastupe oko 11. novembra, „leto svetog Martina”.

  • Prejako

    Bio je prvi svetac koji nije bio mučenik

    Oni koji nisu bili mučenici, kao Antonije Egipatski, već su se poštovali na Istoku. Martin je bio među prvima, i najistaknutiji na latinskom Zapadu, koji je dobio praznik i hodočasničko svetilište.

  • Pouzdano

    Njegovo ime znači „Marsov”

    Martinus je obično rimsko ime izvedeno od Marsa, boga rata. Da ga je njegov otac vojnik izabrao namerno, razumna je pretpostavka i ništa više.

Šta ostaje

Kad se oduzmu kasnije legende i sumnjive brojke, ostaje prilično toga. Sin jednog vojnika iz Panonije napustio je vojsku, živeo kao monah blizu Poatjea, a zatim blizu Tura, postavljen je za episkopa protiv volje drugih episkopa, peške je obilazio svoju eparhiju, prepirao se s jednim carem i umro u Kandu poslednjih godina četvrtog veka.

I učinio je s jednim ogrtačem nešto što niko nije uspeo da zaboravi.

Čitaj dalje

Martin u umetnosti →Čovek koji je rekao ne →Zaštitnik čega? →Posle knjige → Preuzmi knjigu, besplatno

Izvori: Sulpicije Sever, Život svetog Martina, Pisma i Dijalozi; Grgur Turski, Istorija Franaka I, 36 i 48. Stavovi modernih istraživača (Babu, Deleje, Fonten, Stanklif, Barns) sažeti su prema priručnicima i prikazima, a ne prema samim knjigama. Našao si grešku? Javi nam

Preuzmi knjigu